Pismo Sanje iz Dubrovnika

Pismo Katice iz Varaždina
10. ožujka 2017.
Jelenino pismo
10. ožujka 2017.

Zovem se Sanja, imam 41 godinu i živim u Dubrovniku sa svoje dvoje djece, blizancima. Pišem ovo pismo kako bih se zahvalila gospodinu Dariju i da ukažem drugima da nisu baš uvijek okruženi samo prijateljima.

Udala sam se s 20 godina, a ljubav koju smo Igor i ja osjećali jedno prema drugome, bila je kao iz ljubavnih romana. Zajedno smo i radili, naime, preuzeli smo restoran suprugovih roditelja, platili njihove dugove i njih dvostruko isplatili, a taj je restoran istovremeno postao jedan od najboljih i najposjećenijih u gradu. Igor je bio jedinac, a ja sam se izvrsno slagala s njegovim roditeljima, posebice s majkom Katarinom. Nažalost, prije pet godina našem je sretnom zajedničkom životu došao kraj, moj je Igor poginuo u prometnoj nesreći. Ostala sam mlada udovica s dvoje djece i snalazila se, no shvatila sam da našim životom upravlja Katarina. Nisam se bunila, s vremenom sam se navikla.

Međutim, prije godinu dana upoznala sam Zlatka. On je bio svjetlo na kraju moga tunela jer mi je već zbilja bilo teško i na poslu, i sama u odgoju moje djece. Bojala sam se to reći Katarini pa sam joj odlučila to polako objasniti. Jednog je jutra svratila na kavu i po izrazu lica shvatila sam da nešto nije u redu. Nisam ni trebala pitati, sama mi je rekla da sve zna. Bila je bijesna, a ja sam pocrvenjela i zanijemila, a ona je brzo popila tu kavu i otišla.

Nakon samo nekoliko dana u posjet su mi došli moji jako dobri i dugogodišnji prijatelji Slavica i Goran. Pričali su o jednom vidovnjaku Dariju koji je mnogo boravio izvan Hrvatske, također bio je u mnogim islamskim zemljama te je pomogao mnogima. Budući da nisam nikada u to vjerovala, nisam pokazivala neki pretjerani interes za to. Pričali su mi da se spremaju k njemu jer imaju velikih problema s djecom, a budući da su već gotovo odrasli, ne znaju kako im više pomoći. Pitali su me želim li možda s njima, a ja, kako sam već bila u potpunosti iscrpljena, odlučila sam im praviti društvo. Zamolila sam prijateljicu da me zamijeni na poslu, i krenula s njima na put.

Kad smo stigli, bila je gužva i dugo smo čekali. Napokon su prijatelji ušli k njemu i nisu se zadržali više od pola sata, a na izlasku nisu mu prestajali zahvaljivati. Prošlo mi je kroz glavu:’’Kad sam već tu, mogla bih ući i čuti što mi taj gospodin ima reći.’’ Na ulazu sam već primijetila vrlo smirenog gospodina srdnjih godina. Pomislila sam kako bi taj gospodin išta mogao znati o meni. No ubrzo me razuvjerio, govorio je o svemu što mi se događalo. Mislila sam da su prijatelji pričali o meni jer nije moguće da netko tako puno zna, a tada me upozorio da ću kroz kratko vrijeme imati velikih poteškoća u svom životu, da mi je moja svekrva počela činiti nešto kako bi mi zagorčala život. Znala sam da me oduvijek krivi za smrt svoga sina, ali da bi mi učinila nešto nažao, u to nisam vjerovala. Ustala sam se i zahvalila na razgovoru. Na izlasku su me prijatelji pogledali, a moje je prvo i jedino pitanje bilo jesu li išta pričali o meni tom gospodinu, što su zanijekali. Cijelim su me putem mučile riječi gospodina Darija, no nisam trebala dugo čekati da mi se počnu dogođati neobične stvari. Usred noći sam se budila i viđala svog pokojnog supruga kako sjedi pokraj mene i gleda me. Bila sam na rubu živčanog sloma, osjećala sam pritisak u prsima, a tada me bez objašnjena i Zlatko ostavio. Jedne sam večeri nazvala Slavicu i Gorana, a oni su rekli da im je mnogo bolje nakon razgovora s Darijom. Nazvala sam ga i pitala što da radim. Darijo mi je savjetovao, budući da ne vjerujem u te priče o crnoj magiji, da se sama uvjerim. Dakle, rekao mi je da pratim svekrvu u subotu kada bude odlazila na groblje svome sinu te da će mi sve biti jasno. Jedva sam dočekala subotu i rano ujutro se uputila prema groblju. Čekala sam je nedaleko od groba svoga supruga. Tada sam je primijetila Katarinu kako prilazi grobu. Izvadila je cvijeće, ali i moju fotografiju koju je stavila pored njega. Nakon što je otišla, prišla sam grobu i primijetila da je ovdje zapalila mnoge moje fotografije, shvatila sam to zahvaljujući komadićima fotografija i pepelu koji je ostao. Nije mi ništa drugo preostajalo doli sjesti na prvi avion i uputiti se u Zagreb gospodinu Dariju… I dok ovo pišem, ja sam sretna žena, Zlatko mi se vratio i nemam niti zdravstvenih problema koje sam imala. Ovim putem željela bih se zahvaliti Dariju i u Slavičino i Goranovo ime jer se i oni i njihova djeca osjećaju dobro, a ja se nadam da sam pismo poslala na pravu adresu te da ćete mi ga objaviti jer nas je Darijo uistinu vratio u život. Još jedanput hvala od Sanje.

KONTAKT
060300033 • fiksna linija 1,71 kn/min • mob. 2,92 kn/min
060600025 • fiksna linija 6,88 kn/min • mob. 8,28 kn/min
kljuc.nade.hr@gmail.com